english
Pretraga:
umjetnost i znanost · informacijska umjetnost · bioumjetnost · umjetnost · umjetnost i tehnologija
Touch Me Festival: Vrijeme je!

“Vrijeme je opažajni fenomen, uz pomoć kojega ljudska bića osjećaju i bilježe promjene u okolini i u svemiru. Ne možemo dati doslovnu definiciju. Vrijeme su nazivali iluzijom, dimenzijom, glatko tekućim kontinuumom, te izrazom razdvajanja događaja koji se odvijaju na istoj fizičkoj lokaciji.” Fascinaciju vremenom kroz svoje će radove predstaviti mnogi renomirani umjetnici iz Nizozemske, Portugala, Velike Britanije, Slovenije i Hrvatske.

Umjetnički i znanstveni radovi koje predstavljamo na izložbi razmatraju fenomen vremena iz različitih perspektiva. Prirodnim fenomenima, intervalima i ritmovima bave se Caramelo, Imafuku & Haramure, Petrič i Franke. Antonio Caramelo uvodi nas u interaktivni svijet oblaka, omogućujući da ubrzamo ili usporimo ritmove prirode prema vlastitim željama. Ivana Franke omogućit će nam rekreaciju iskustva snažne oluje praćene brojnim munjama u zatvorenom prostoru. Fokus njezinog rada su upravo intervali bljeskova i očekivanje groma koji izostaje.
Cirkadijski ritmovi središte su čak dva projekta. Jedan od njih je znanstveno istraživanje Michio Imafukua & Takashi Haramure koji su proučavali vinske mušice čijih više od 700 generacija je živjelo u potpunom mraku. Izostanak izmjene svjetla i tame ostavili su intrigantne biološke posljedice na vinske mušice, a to će biti moguće vidjeti u neobično dugom eksperimentu koji je započet još 1954. godine. U svom projektu Solarno izmještanje, Špela Petrič testira štakore podvrgavajući ih onoj količini zračenja kojoj su, u velikoj mjeri, izloženi ljudi korištenjem mobilne tehnologije, računala, prijenosnih računala i bivanjem uglavnom u zatvorenim prostorima pod umjetnom rasvjetom tijekom dana. Kako se štakori (pa i ljudi) nose s novonastalim okolnostima i jesu li vinske mušice iz mraka u istom vremenu kao i one koje žive na svjetlu, vidjet će se na izložbi.
Unutar bioloških ritmova važno je dotaknuti se teme smrti, kao ljudskog, subjektivnog trenutka kraja vremena i s druge strane besmrtnosti. Temom smrti bave se Gjino Šutić i Tanja Minarik koji pokušavaju pomoću znanstvenih podataka dobivenim raznim mjerenjima rekreirati proces smrti i raspadanja tijela unutar izložbenog prostora. U ljubavnom radu Marte de Menezes, umjetnica je u suradnji sa svojim suprugom znanstvenikom laboratorijski proizvela besmrtne stanice s potpunim genomskim informacijama za sebe i njega. U drugom radu isti autori, de Menezes i Graça, istražuju bakterije otporne na antibiotike. Maria Manuela Lopes u svojoj vremenski utemeljenoj instalaciji Platonia tematizira memoriju, fragilnost ljudske percepcije, ali i nemogućnost procesuiranja svih onih podataka koji mogu biti zabilježeni i arhivirani raznim snimačima.
Velika tema unutar izložbe je i percepcija vremena kojom se bavi nekolicina radova. Ivan Ladislav Galeta u velikom je dijelu svog opusa bio okupiran temom vremena. Vrijeme u smislu slijeda prošlost-sadašnjost-budućnost važan je aspekt naracije unutar filma. U čak četiri izloženih Galetinih radova percepcija vremena, odnosno prostorno-vremenskog kontinuuma, je pomaknuta. Svoje radove Galeta pak strastveno objašnjava u dokumentarnom filmu Gordane Brzović. Filmsko vrijeme tema je rada Hrvoja Hiršla. Hiršl je za predložak iskoristio film čija je specifičnost montaža koja gledatelja drži u napetosti zahvaljujući miješanju kategorija prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. U Hiršlovoj verziji film ima “ispravan” vremenski slijed. Percepcijom vremena se također bave radovi Vitra Drinkovića i Davora Sanvincentija. Drinković svojom interaktivnom spravom potiče gledatelja na duboko disanje kako bi pokrenuo sat i slušao “vrijeme” time spajajući nespojivo – sat kao svakodnevni izvor stresa i napetosti i stanje meditacije. Sanvincenti svojom audio vizualnom instalacijom nastoji postići usporavanje na svim tjelesnim razinama, koristeći za to svjetlosne i zvučne podražaje u ritmovima (intervalima) preuzetima iz prirode.
Matematički i fizički zakoni koji vrijede za cijeli svemir često su vrlo složeni i nisu ni samorazumljivi a obično niti vidljivi. Projekt koji se bavi nabijenim česticama iz svemira, koje su najvjerojatnije doputovale čak i iz neke druge galaksije je Memorijska para, Eveline Domnitch i Dmitrija Gelfanda. Mikro i nano svjetovi područje su s kojim operira performans Robertine Šebjanič i Aleša Hienga – Zergona. Polarnim obratom tj. cikličkim preokretom Zemljinog magnetskog polja koji rezultira katastrofama bavi se Erich Berger, dok se Paul Prudence usredotočio na strojeve poput ciklotrona i koncepte poput vremenskih strojeva, paralelnih svemira i putovanja kroz vrijeme.
Na kraju treba spomenuti Pantaloneov eksperiment sinkronizacije metronoma, koji fizika vrlo dobro opisuje, ali ne objašnjava u potpunosti. Naime ako se puno metronoma nalazi na pokretnoj podlozi njihove će se kazaljke uskladiti zahvaljujući sili udarca kazaljke u stranu. Kada podloga ne bi bila pokretna, ta bi sila bila neprimjetna.
Pojam vremena jedan je od onih koje podrazumijevamo kao zadanu karakteristiku svijeta. On nam pomaže razumjeti i usustaviti procese kojima svjedočimo. No, mnogo fizikalnih, astrofizikalnih i bioloških pojava ili teorijskih koncepata ukazuju na to da vrijeme nije tako fiksna, nepromjenjiva kategorija i umjetnici koje smo izabrali za ovu izložbu koriste svakodnevne i znanstvene fenomene koji upravo to naglašavaju.

 

 



















cheap jerseys online outlet for sale