Možete li opisati koncept vašeg performansa?

U Okupaciji I, II na monitoru vidimo video zapis zeca koji leži na krevetu, kako rukom stavlja nešto u sebe… zec postaje bolestan… tada iz njega/nje izlaze četiri zastave na kojima piše Zapad, zec je zaražen, napadnut od Zapada. Zapad je penetrirao u njega/nju, nevidljiv je, ali je unutra.

Istovremeno, tijekom performansa uživo zec masturbira na različite slike: slike vojne okupacije, porno slike, prodajni katalog i medicinske slike. Kako on/ona snima slike i istovremeno ih projicira na zidu, publika na velikom ekranu može vidjeti u što zec gleda dok masturbira. Je li zec uzbuđen zbog tih slika? Jesu li mu/joj dosadne? Liječi li se zec masturbacijom?

Zašto koristite autoerotsku radnju u svom performansu?

U performansu koristim masturbaciju jer je to tako osoban čin, koji je učinjen javnim. Htjela sam izraziti osjećaj da bilo kakav oblik okupacije ili invazije snažno djeluje na odnos privatnog i javnog. Masturbacija je također zanimljiva zato što fantazije ili vizualni materijal kojima se ljudi koriste dolaze iz masovne kulture, njene proizvodnje slika i ideja koje svi dijelimo na ovaj ili onaj način. Na primjer, “nacistički pornić” koji koristim u performansu indicira da su Treći Reich, koncentracioni logori i Holokaust prodrli u masovnu svijest i koriste se na različite načine, kao primjerice u pornografiji. 

Je li vaša masturbacija u trajanju od sat vremena također jedan oblik invazije na tijelo?

Svaki oblik medicinske skrbi koji uključuje prodiranje pod kožu, otvaranje tijela i sl. čini čovjeka da se osjeća napadnutim te da nema kontrolu nad sobom. Čak i ako je to “dobro za tebe”, ipak se radi o napadu.

Ima li ovaj performans kakve veze s transseksualnim temama (zec ima ravna prsa i vaginu)?

Mislim da se sav moj rad bavi rodom (gender), osobito njegovom fluidnošću, zec posjeduje i ženskost i muškost, on/ona je i muško i žensko istovremeno. Važno mi je izraziti da sve ima oboje ili sve u sebi. Ništa nije samo jedno ili samo drugo.

Kakav je odnos između zeca i slika na ekranima?

Zec masturbira na slike na projektoru. Na jednom ekranu vidimo zeca (koji može biti neki drugi zec ili ovaj zec nekog drugog dana) u kojeg prodire Zapad. Na drugom ekranu prikazujem film iz 1980-ih, autorice Sandre Lahire, pod nazivom Rub, koji je nešto kao rastreseno kolažno promatranje tijela iznutra i izvana, s medicinskim slikama, krvlju itd.

Zašto snimate performans kamerom, koja je važnost dvostruke slike?

Važnost je u tome da ljudi vide što gledam u velikom mjerilu. Također radim usporedbu između “stvarnog života” (real life) i medija ili vizualne kulture. Ja govorim o vizualnom predstavljanju... o onome što se “stvarno događa”... i kako mi to predstavljamo na slikama, u medijima, umjetnosti itd. Mi smo potpuno neosjetljivi na slike koje vidimo. Zbog toga je masturbacija pomalo mehanička, zec je veoma navikao na slike, a mi smo navikli gledati najstrašnije prizore na ekranu, na televiziji. Može li nas to još uvijek dirnuti? Mogu li nas slike još uvijek dirnuti? “Dvostruka slika” također ima veze s mjerilom — ja izgledam vrlo maleno u usporedbi s projekcijom, ali kada se snimam, postajem velika.

Koji je kontekst vašeg performansa?

Specifičan kontekst je Izraelska okupacija Palestinaca. Kao Izraelka, osjećam da je to javna i privatna invazija, koja prodire i truje sve nas. Zatočena je i nevidljiva u nama, ali ju svi ispoljavamo. Jednako je i s Holokaustom.