Jednostavan i gotovo arhetipski simbol zatvorenog, neprobojnog sustava koji može biti odbojan i ograničavajući jednako koliko i tajanstven i privlačan, jest simbol kutije. Na osnovnoj interpretacijskoj razini kutija je ono što povezuje dva rada s kojima će započeti ovo kratko browsanje četvrtim Device_art festivalom: to su instalacije Michala Kindernaya (CZ) Wind*Cam i Camera Altera (2011.-2012.) te eksperimentalni performans Darije Medić (RS) Into the Blind: model 300, (2011.). Kindernay se putem svojih “kutija” posvećuje strategijama komunikacije i uspostave osjetilnih odnosa između bića i okoliša u koji je biće uronjeno, i to one vrste komunikacije čiju suptilnost device svojom prisutnoš ću i utjecajem ne narušava, nego usložnjava i unapređuje. Darija Medić je pak usmjerena na involviranje publike i promišljanje reakcija pojedinaca, čime nam ukazuje na proturječne učinke koje može proizvesti tehnofiija kao pretjerana vjera u tehnološko, tehnofobija kao nedostatak vjere u tehnološko, ali i pasivno prihvaćanje tehno-okoliša koje postaje izvorištem straha kao nusprodukta nerazumijevanja koje tehnologija izaziva. No nije kutija ono što razotkriva osnovnu tematsku okosnicu ovogodišnje Device_art izložbe.
Ambijent ELL_DRAFT (2012.) Ive Ćurić (HR) i Ane Horvat (HR) antropocentrična je slika informacijskog okoliša u kojemu djelujemo. On nam se otkriva našim ulaskom u prostor koji se aktivira našom aktivnošću, u formi prostornog crteža izazvanog našim djelovanjem i našom prisutnošću. Prostorni crtež koji generira publika također je tema rada Lumen (2011.-2012.) Dominika Mahniča (SI) i Matica Potočnika (SI), no on se ovaj put ne realizira u prostoru ambijenta, nego u proširenoj stvarnosti, čime u postmodernističkoj maniri nanovo definira kulturne kanone poput prostora galerije, uloge umjetnika i pozicije/ postojanosti/konačnosti rada. Crtež se otkriva kao jedan od tematskih zajedničkih nazivnika i u radu Sanele Jahić (SI) nazvanom Plamena slika (2010.) − spektakularnom vatrenom performansu koji umjetnicu (a po završetku performansa i publiku) pretvara u suvremenu varijantu hipnotizirajućeg šamana, dajući im moć manipulacije tim opasnim elementom pomoću jedne jedine rukavice. No niti crtež nije ono što razotkriva osnovnu tematsku okosnicu ovogodišnje Device_art izložbe.
Kibernetički je element kod Sanele Jahić i mnogih drugih predstavljenih radova najnaglašeniji, a odnosi koji su bazirani na pokretu i kinetički povezani s nekom napravom bitni su za njihovu interpretaciju i razumijevanje. Tako Sirene (2012.) Hrvoja Hiršla (HR) predstavljaju nastavak autorovih dječački zločestih diverzantskih intervencija kojima se prostornom i zvučnom gestom obračunava sa strogošću euklidskog prostora. Pokret koji je snažno značenjski ukorijenjen u povijesti umjetnosti i književnosti, te koji svojom prisutnošću konotira prošlost u korelaciji s tehnologijom i filozofijom devicea, tema je drugog rada Sanele Jahić (SI) − instalacije nazvane Pendulum (2007.-2008.). Sljedeća slovenska umjetnica, Maja Smrekar, u instalaciji Active Denial Sys tem Error 1.0 (2009.) reaktualizira pitanje nadzora i kontrole, povezujući pokret s nasiljem koje proizlazi iz dominantne pozicije moći koju zauzima onaj koji nadzire, a kojemu tehnologija u ovom slučaju daje i samu mogućnost nadzora. Dorijan Kolundžija (RS) se u hologramu nazvanom Boundary (2009.) kroz istu temu pokreta i tijela bavi posve drugim idejama: onima povezanim s pitanjem granice između fizičkog, karnalnog tijela i njegove virtualne, digitalne reprezentacije, između fizičkog pokreta i (razlikovnih?) karakteristika njegove digitalne preslike. No ni pokret nije ono što razotkriva osnovnu tematsku okosnicu ovogodišnje Device_art izložbe.
Tematska se koherencija kod pristupa svih ovih autora otkriva u promišljanju odnosa živo/biološko − umjetno/tehnološko. U tom su smislu Marie Poláková (CZ) i Jonathan Cremieux (FI) u svojoj golemoj interaktivnoj projekciji MIMODEK (2010.) na tragu sličnih pitanja kao i Kolundžija, iako je ovaj put žarište na algoritamskoj analizi ljudskog pokreta i kinetike mase koje su s analogijom prevedene u organske oblike kolektivnog kretanja živih bića koje slijedi istu strukturalnu logiku. Na tragu ideje MIMODEK-a, kinetika se spaja s biologijom u šarmantnim origami robotima kolektiva Origamitronica (HR), u skupini radova nazvanoj Pokretne teselacije (2012.). Origami device u ovom slučaju također uspostavlja nove i razotkriva postojeće analogije između živih i umjetno stvorenih sustava. Taj je odnos između “umjetnog”, virtualnog svijeta i ∫zičke stvarnosti već dugo jedna od glavnih tema suvremene umjetnosti koja se bavi znanošću i tehnologijom. Problematici se pritom pristupa iz različitih rakursa, koji najčešće dotiču imanentno nerazdvojiva pitanja tijela i tjelesnosti te granica i čina razgraničenja.
Razgraničenje prirodno-umjetno posve se poništava u impresivnoj instalaciji Saše Spačal (SI) nazvanoj 7K: new life form (2012.): umjetnica nas u svome radu upoznaje sa sasvim novim, umjetno proizvedenim živim bićima, s nanobotima koji u zajednici s prirodnim mikroorganizmima nastanjuju novu vrstu tehnobiosfere, i to takve na koju aktivno utječu posjetitelji izložbe. Isto se razgraničenje poništava i u prototipovima uznemirujućih naprava Anselma Tumpića (HR), koji u radovima BEat (2011.) i Tateye (2010.) dovodi uvrnute tehnološke gadgete u opasne ∫ziološke i bio-modificirajuće funkcije. Prokop Bartoníček (CZ) svojim interaktivnim objektom, jednostavno nazvanim Vibrator (2008.-2012.), dotiče oba navedena pitanja − pitanje tijela i tjelesnosti te pitanje čina razgraničenja − koristeći pornografske sadržaje čije emitiranje preko interneta pokreće Vibrator. Bartoníček se na taj način bavi idejom fizičke udaljenosti i mentalnog posredovanja koje cyberspace/cybersex stvara i istovremeno premošćuje. Pitanje seksualnosti u tehnologijom određenoj stvarnosti, kao i intimnog suočavanja tijela s tehnološkim uređajem, stoji i iza masturbirajućeg devicea Martine Mezak (HR) nazvanog Take a Break (2012.), a na tragu spomenute problematizacije distance koju uzrokuje tehnologija (na mentalnoj i na fizičkoj razini), a koju, paradoksalno, ta ista tehnologija i poništava, nalazi se i instalacija Hi Woody (2011.), ostvarena suradnjom između Andreja Boleslavskog (SK/CZ) i s Vašulkama (CZ/US). Osim što suočava posjetitelja s njegovim vlastitim likom u digitalnom kloniranom izdanju generirajući stvaran susret dvaju likova na licu mjesta, rad je također na tragu postmodernističke (inter)citatnosti koju je već dotaknuo rad Pendulum Sanele Jahić.
Tehnološko se na posve drugačiji način susreće s biološkim i u instalaciji Stevana Kojića Samoodrživi sustav apsurda (2010.), kojom autor putem cikličkog kruženja podataka između bonsai stabla i elektronskih uređaja postavlja (možda retoričko) pitanje o svrsi konstantne suvremene reciklaže značenja i znanja te o beskonačnim reinterpretacijama kulturnih, društvenih, političkih i ekonomskih informacija. Apsurd povezuje Kojićev rad s drugim i sasvim drugačijim pristupom, s temom urbanog javnog prostora i strateškim načinima na koje kategorija “javnog” diktira ljudsko djelovanje. Način na koji se u javnom diskursu aspekti djelovanja definiraju kao dopušteni i nedopušteni važan je i za rad Medijska stvarnost (2007.). Radi se o televizijskoj diverziji gerilske umjetničke skupine Ztohoven (CZ), koja je provokatorskim ubacivanjem snimki nuklearne eksplozije u nacionalni televizijski program sasvim jasno iskazala vlastiti stav o aktualnoj medijskoj domeni i problematici pradigme “javnoga”. Danas poznati umjetnik i haktivist Roman Týc jedan je od mnogobrojnih članova upravo spomenutog umjetničkog kolektiva. Týc na Device_artu ove godine sudjeluje s dokumentacijom vlastitog projekta Semafori (2007.), duhovite javne intervencije redizajna praških semaforskih svjetala koja je autora koštala zatvorske kazne i donijela mu svjetsku slavu.
Još se jedna zajednička crta provlači kroz teme i radove zastupljene na ovogodišnjem festivalu − a to je, naravno, naprava, elektronički uređaj koji umjetnost opredmećuje kao device. Ovaj se pregled ipak završava s onim autorima koji device opredmećuju kao umjetnost i kojima uređaj prvenstveno jest umjetnost, jer je odnos između njih moguće uspostaviti jedino znakom jednakosti. Marko Batista (SI) hibridnom zvučnom instalacijom Bentronix (2011.) istražuje upravo tu umjetničku poziciju iscrpljivanja krajnjih fizikalnih mogućnosti tehnološke naprave, i to na način da samu mašinu tjera na ponašanje, na komunikaciju, na nešto što se može odrediti kao “samovoljno”. Stanley “ Robotman” Povoda (CZ) predstavlja svoje šarene retro-futurističke robotske kreature u live koncertnom izdanju, dok legenda češke novomedijske umjetnosti Filip Standa (CZ) i mladi Standuino (CZ), također u koncertnoj formi, predstavljaju vlastite DIY hibridne instrumente: “gitaroliku” napravu Prkno te Standuinov sintesajzer fraAngelico i bubanj frauAngelico.
Kolektiv Standuino također je jedan od glavnih protagonista programa radionica Device_art 4.012 festivala, tijekom kojih će publika imati priliku na licu mjesta naučiti na koji se način samostalno može izraditi takav neobičan DIY instrument. Već spomenuti Andrej Boleslavský (SK/CZ) vodit će tijekom festivala i foodhacking radionicu, tijekom koje će svim zainteresiranima pokazati kako su meko kuhana jaja kreativno povezana sa tehnologijom USB-sticka, a u kuhinji će se zadržavati i agilna ekipa iz I'MM_ Media lab-a (HR) zajedno sa svojom sound frakcijom MMessy Oscillators. I'MM_ su autori naprava kao što su Bicikloscilator BALTAZAR, Machine Friendly Hack i stroj za vakuum Vakumirko (2012.), a znatiželjnike će poučiti i izradi UberGadgeta od kuhinjskih aparata te ostalim skrivenim arduino trikovima.
