english
Pretraga:
Razgovor

"Machine Project" koji ćete izvesti u Rijeci i Zagrebu sastoji se od dvije različite instalacije, dva robota: "Stroj 5.0" i "Stroj 6.0". Što je temeljna ideja tog rada?

»Čitav projekt je pomalo čudan jer je većim dijelom performans, što također uključuje i performativni dio vezan uz samu izradu lica. Upotrebljavamo poseban stolac u koji sjedneš, a potom pomoću stezaljke učvrstiţ glavu za nj. Ona ti fiksira lice i mora biti točno pod pravim kutom. To boli. Zbog toga se tekst malog robota — "Stroja 6.0" — temelji na ideji: “Sjedim u toj napravi i pokušavam biti stroj.”

Objasni nam ideju svog prvog performansa, Thomas?

Prvi performans sa strojem sam izveo godine 1996. Postav je bio čudnovat. Na izložbi je bio stroj koji se sastojao od mog lica koje zamuckuje pokušavajući nešto kazati. Taj je zvuk bio poput nekog međustanja u aktivnom govoru. Na drugoj je strani bio kompjuterski program koji je generirao kaotične linije, crno-bijele formacije kao što to Duchamp radi (baci uže te napravi sliku). Taj kompjuterski program je radio sto dvadeset linija u sekundi. To je bilo usklađeno, tako da je stvarna slika bila između linije i perceptivno homogenijeg crteža, neke vrste figure sastavljene od pojedinačnih linija. "Stutt-machine" je promatrala ekran koji zamuckuje. Za mene je to bio susret dviju tradicija. Stroj je izražajniji, a kompjuterski program označava analitički pristup ili vizualizaciju stvarnog fenomena zamuckivanja. Oni su se na izložbi na neki način promatrali, djelovali su kao pripadnici dviju različitih mitologija. Kompjuterski dio mi se učinio dosadnim, a stroj zanimljiv. (smijeh)

Kako ste počeli surađivati?

Poslije te izložbe susreli smo se na zabavi te počeli razgovarati. Ne sjećam se kako, no palo nam je na pamet da bi u rad mogli ubaciti glazbu i raditi zajedno. Tako smo se našli u Švedskoj na rock festivalu usred šume. Potpuno opskurna situacija. Dobili smo kontejner u koji smo postavili stroj, a ljude smo zaključali iznutra. Tada je počelo. Postavili smo veliki PA sustav, a stroj je razgovarao s publikom. Neki ljudi su se izbezumili. Taj je robot imao žensko lice i glas. Za neke muškarce robot je, začudo, imao seksualan naboj. To nam se učinilo zanimljivim te smo nastavili raditi zajedno.

Čime se bavio drugi robot?

Budući je iluzija koju proizvode strojevi snažna, on se bavio tom temom putem estetike. Rad je bio politički nastrojen, naime koristili smo semplove iz velikih povijesnih političkih govora prošlog stoljeća od Staljina do Hitlera, Martina Luthera Kinga, Kennedyja, ... svu tu retoriku koju su upotrijebili. Performans se održavao u klubu gdje je robot govorio. Rad se bavio upravo odnosom stroja prema masi, analizirajući strukture moći. On za mene ima shizofren aspekt jer gledam samoga sebe kao stroj kroz čija usta izlaze sve te ideologije.

Zašto koristite robote kao formu izražavanja?

Cijela konstrukcija je vrlo jasna: mehaničko tijelo i živa glava. Kroz to se možemo povezati s temeljima naše zapadne civilizacije: pitanjima odnosa spram naših tijela, te jezika kojim to konceptualiziramo. Kada smo prvi puta izložili veliki stroj, doimao se više poput mračne, fin de siécle stvari, no, ipak su svi preživjeli milenijski bug. (smijeh)

Koja je osnovna razlika između velikog i malog robota?

Veliki je poput industrijskog stroja. Malog robota smo napravili u nekoj vrsti psihotičnog stanja. Mislim da je rad zanimljiv jer je poput Pink Pantera iz crtanog filma: on je ružičast kao i svijet oko njega. Nema dihotomije subjekt-objekt, oni se isprepliću. Tako ja vidim rad, jer postoji projekcija na tijelo te pozadinu. Ona je istovremeno dio stroja ali i udaljena od njega. Jedna od tema koja se ovdje pojavljuje je stvaranje 3D filmskog objekta koji je sada stvarno tu, te dijeli tvoj prostor, kao da je iskočio iz platna. Ako pričamo o sadržaju teksta koji roboti izgovaraju, to je kao da ste uhvaćeni u već spominjani stolac koji vam stišće glavu. Osnova rada je improvizacija u izrazima lica. Roboti su dva različita lika. To je klasičan pristup koji postoji i u tisuću godina staroj tradiciji kineskog lutkarstva. Postoji veliki i mali debeli lik. U crno-bijelim filmovima s početka 20. stoljeća pojavljuju se Stanlio i Olio. No naš performans nije kazališno djelo. Roboti nisu likovi, pa mi ih je teško razlikovati.

Koji je onda učinak njihovog suprotstavljanja?

Ne znam, pokušavam to saznati. Što vi mislite?

Pa, manji robot je više ciničan, dok je veliki ozbiljan i uvjerljiv. Izgleda kao da ima nešto za poručiti.

Manji je fora. To je kao u Seinfeldu — postoje Seinfeld i George. (smijeh) On je taj koji je ciničan.

Veliki robot ima hiperrealističnu glavu i pneumatsko tijelo. Da li ste ga ikada željeli napraviti sličnijim čovjeku?

On je napravljen da djeluje više industrijski, da bude stroj s velikim S. Obzirom da je glava na neki način ljudska tu postoji rascjep.

Da li ste ikada željeli napraviti stroj koji bi micao noge, hodao?

Robotika je više medij. Ne zanima me osobito. Ona je samo oprema, poput mini-diska. Jedino je glupo što ju ne možeš kupiti u trgovini, već ju trebaš izraditi, a za to ti treba puno vremena. To je poput klasične skulpture napravljene drugačijom tehnologijom. Ima postolje, stoji i priča. Mogli bi potrošiti godine da osposobimo robota da hoda, ali ne vidim potrebe za tim.

Koja je uloga glazbe u vaš im projektima?

Glazba podrazumijeva kontrolu. Barem u našoj zapadnoj kulturi. Postoji ideja da je baletni umjetnik robot koji je načinjen da radi točno određene pokrete. Glazba je u umjetnosti svojevrstan tabu, jer ona nije misaona djelatnost, a umjetnik bi trebao razmišljati. Mislim da je to smiješno. Glazba utječe na nas, čini nam nešto. Ako je netko na aztečkim svečanostima odsvirao krivi ton, odsjekli bi mu glavu. Glazba je oduvijek na neki način povezana s kontrolom i moći. Apsurdno je, no jezik koji upotrebljavamo započinje na neki način s Elvisom, on je proizvod američke kulturne industrije, koja je preplavila čitav svijet.

Mislite li da roboti mogu kontrolirati pokrete ljudi?

Zanimljivo je da po završetku performansa ljudi plješću i za to vrijeme gledaju strojeve. No, mi smo napravili jebene robote, a mi smo tu!? To mi je zanimljivo jer mijenja nešto, način na koji publika doživljava cijelu stvar, a vidi se i kako je ljude lako prevariti. 

Kakvom društvu pripadaju vaši roboti?

Društvu koje ima mnogo različitih mehanizama kontrole koji postaju sve suptilniji i sve ih je teže uočiti. Trebaš postati veliki paranoik da bi prepoznao strukture moći oko sebe.

















cheap jerseys online outlet for sale