Paul Virilio, koji je u knjizi La vitesse de liberation govorio o suvremenoj imploziji prostora uslijed tehnološkog onečišćavanja udaljenosti/distanci, utemeljio je to upravo na osnovi navodno prirodnog prostornog razmaka između gledajućega i gledanoga kao ključne komponente ljudske percepcije. Poništenje udaljenosti te paradigma estetike blizine i kulture dodira, koja je u percepcijsko-formalnom smislu ključni temelj novomedijske logike, stvaraju spomenute prostorne dojmove na sasvim specifičan način. U kontekstu estetike blizine ne radi se, naime, o nekakvim prostornim udaljenostima, nego o prostornim dojmovima kroz ovladavanje “
dubinama vremena”. Tako se u suvremenoj umjetnosti dani, unaprijed postojeći prostor (a u konačnoj fazi i materijalnost djela), često nadomještava prostorom kao projektomu- vremenu, kao u primjeru oprostorenog crteža koji se otkriva kroz optičke naočale u radu LUMEN − crtanje u proširenoj stvarnosti Dominika Mahniča i Matica Potočnika. U tom djelu, naime, korisnik crta mišem te u pokretu doživljava vlastite poteze digitalnog spreja pomoću tehnološkog sučelja, i to trodimenzionalno, a potezi se nakon određenog vremena automatski brišu kako bi bili nadomješteni potezima novih korisnika. Crtež je pritom sveden na vrijeme recepcije (više nema nikakvog konačnog proizvoda, ostatka akcije), a tehnološka sučelja koja na sebe stavi korisnik prevode njegovo kretanje stvarnim prostorom u virtualnost, iznova konstruirajući prostor galerije u odnosu na crtež, pri čemu je u prvom planu upravo trenutak navigacije, koji se zahvaljujući
tehnološkim sučeljima
odvija po neznatno izmijenjenim pravilima.
Kaja Kraner
