Zašto ste postali fakir?

Mislim da je to bila prirodna stvar. Mislim da sam rođen s tom vještinom. Može biti da se radi o nečem iz prošlog života. Gotovo dvadeset godina mi je trebalo da otkrijem da je to moj put, da imam talent za bol i da sam predodređen da postanem fakir.

Kako ste otkrili da imate tu osobinu ili talent u sebi?

Kroz godine igranja s vatrom, iglama i drugim oštrim objektima, istražujući bol bez nekog smjera ili misli koja bi stajala iza toga. Instinktivno sam išao za tim da istražujem svoje granice. Pronašao sam knjigu Modern Primitives i kada sam pročitao prvo poglavlje o fakiru Musafaru, pomislio sam: “Super, nisam jedini... ovdje je objašnjenje— odgovor koji sam tražio!” Tada sam odjednom shvatio da sam ja fakir. Zahvaljujući toj spoznaju moj daljnji rad dobio je novo usmjerenje i mnoštvo ideja proizašlih iz gledanja slika raznih vježbi koje je on prakticirao. Počeo sam istraživati dalje i nakon godinu dana, izveo sam svoj prvi javni performans kao fakir. Bilo je užasno. Performans je bio grozan!

Kako su ljudi iz vaše sredine reagirali na činjenicu da ste fakir po zanimanju?

Ne znaju svi da sam fakir. Mnogi ljudi misle da sam lud, i možda su u pravu, ali u svakodnevnici ja sam sasvim normalan čovjek: Ustajem se u jutro, idem na posao i vodim djecu u školu. Ne spavam na krevetu s čavlima ... svaku noć. :-)

Možete li objasniti kako to da ste postali umjetnik?

Imam egzibicionističku crtu u sebi. Mnogo mi je vremena trebalo da skupim dovoljno hrabrosti i priznam si to, kao i činjenicu da volim privlačiti pozornost. Najbolje mjesto za mene je na pozornici kada krvarim. Mislim da je jako zanimljivo izazvati reakcije, potaknuti ljude da misle i osjećaju. Zabavljanje ljudi pruža mnogo zadovoljstva.

Koja je razlika između vaših umjetničkih performansa i performansa koje radite kao fakir?

Performansi koje radim za zabavu postali su mi više manje rutina. Oni mi više nisu izazov. Umjetnički performansi iz serije pod nazivom Kvintet, dugotrajni radovi bazirani na izdržljivosti, predstavljaju mnogo jači izazov, a izazov mi je potreban kako bi se razvijao i rastao. To je sasvim drukčiji princip rada od onog u zabavljačkim performansima gdje si zaista vani u javnosti, provodeći sve ludilo kroz sebe. Naime u tim tihim komadima postajem živa skulptura. U svojim instalacijama sjedim, stojim ili ležim, držeći jednu te istu poziciju nekoliko sati. Neki od radova imaju glazbu, ali su unatoč tome vrlo smireni i poetični, estetski lijepe i snažne slike. Takoer mislim da je komunikacija s publikom intenzivnija, jer ljudi koji dođu u galeriju vidjeti neko umjetničko djelo, traže neko znaženje, poruku, pokušavaju razumjeti djelo i što stoji iza njega.

Je li poruka uvijek ista?

Ne, ne uvijek. Ali u Kvintetu (a Kapljice su dio Kvinteta) se radi o ograničenjima. U svih pet performansa ja sam na različite načine sputan. Radi se zapravo o činjenici da u našem društvu zapravo nemaš izbor. Postoje pravila za sve. Ne možeš sam odlučiti, moraš slijediti pravila. Uvijek netko drugi odlučuje da li smiješ ili ne smiješ učiniti ovo ili ono. S druge strane nitko ne može kontrolirati moje tijelo — Ja mogu raditi sa svojim tijelom što god hoću. Radi se za-pravo o dvostrukoj poruci. Neki dijelovi Kvinteta su također o mučenju i izolaciji, problemima koji su danas vrlo učestali u svijetu. Mi znamo da su tu, ali ih ne vidimo, pa tako ni ne stvaramo odnos prema njima. Stoga kada stvorim sliku gdje publika može vidjeti mučenje u živo, to bi trebalo potaknuti ljude da misle o tome i stvore određeni odnos prema tome.

Na koji se način suočavate s boli, uživate li pri tom?

Bol je vrlo široko područje, ali je također i vrlo zanimljiva. Odgojeni smo da se bojimo boli. Sve povezano s boli je negativno i to pokušavamo izbjegavati. Ako se dijete povrijedi i pri tom prokrvari, to ne može biti pozitivno iskustvo iz kojeg se nešto može naučiti. U drugim kulturama, u takozvanim primitivnim i plemenskim kulturama, u određenim trenucima života postoje rituali kroz koje moraš proći, a mnogi od njih sadrže velik udio boli. Ako se čovjek ne može suočiti s tim, neće se moći suočiti ni sa drugim izazovima koje će susresti u svom životu. Iz osobnog iskustva znam da dobivam snagu iz boli, i izvodeći performanse posljednjih deset godina navikao sam se na to neki način. To je bol i zadovoljstvo istovremeno.

Da li koristite neke posebne tehnike koje vam pomažu u vezi boli?

Postoje različiti načini i tehnike rješavanja problema boli. U osnovi sve je u koncentraciji. Postoje dva glavna načina fokusiranja. Jedan je da se čovjek usredotoči na nešto izvan boli: Ako je bol locirana u koljenu koje boli, može misliti na svoje drugo koljeno koje ne boli, ili se moće usredotočiti na nešto sasvim drugo. Drugi način je fokusiranje na samu bol: Gdje je centar boli? Gdje započinje? Kako se kreće mojim tijelom od mog koljena do glave? Gdje je bol najintenzivnija i gdje najmanje boli? Um je tada zabavljen istraživanjem boli umjesto patnjom.

Što mislite da publika može dobiti od toga što vi osjećate bol?

Mislim da se unutar umjetničkog konteksta publika odnosi prema senzaciji koju zamišljaju da ja proživljavam. To je neka vrsta empatije, a s druge strane distanca. Neki to mogu smatrati zbunjujućim, jer je slika koju vide toliko smirena.