Tijelo ulazi u potpuno zatamnjen prostor, ispunjen zvukom elektriciteta. Taj zvuk na simboličan način predstavlja nevidljivi svijet prijenosa informacija, koji je sveprisutan u okolini u kojoj živimo, a odvija se uglavnom putem optičkih vlakana koja služe za najbrži i najtočniji prijenos digitalnog signala. Ulaskom tijela u prostor nastaju vibracije kao proizvod kretanja i govora, prilikom čega se aktiviraju svjetlosna vlakna, pokrećući se u različitim smjerovima. Intenzitet i trajanje svjetlosti te gibanje vlakana određeni su intenzitetom vibracija tijela u prostoru. Krećući se prostorom, tijelo izaziva i ostvaruje interakciju sa svjetlosnim vlaknima, neposredno stvarajući prostorni svjetlosni crtež. Svakim dodirom između tijela, senzora i vlakana stvara se novi prostorni crtež, čije su trajanje i intenzitet određeni tijelom i njegovim djelovanjem unutar prostora. Svakim pomakom, koji prati senzor, tijelo održava crtež prisutnim. Ako tijelo prestane biti aktivno, i crtež će postati pasivan − nestat će, pretvoriti se u točku. Proces nestanka crteža očitava se i u smanjenju intenziteta svjetlosti vlakana, što stvara dojam udaljavanja crteža, odnosno njegova nestajanja u prostoru.