Kraj 18. i početak 19. stoljeća doba je reformi kaznenog pravosuđa čiji je neizostavan dio mučenje. Nestaje predstava kažnjavanja. Unakažena tijela na javnim mjestima nisu više dio pejzaža svakodnevnog života. Provođenje zakona ne odvija se više na samom tijelu već je ono “...obuhvaćeno sustavom prisile i lišavanja, obveza i zabrana. Fizička patnja, bol samoga tijela nisu više sastavni element kazne. Kažnjavanje se od umijeća izazivanja nepodnošljivih osjeta pretvorilo u ekonomiju oduzetih prava.”, kaže Foucault. Na tijelo se sada djeluje puno suptilnije, ono se odmiče od pogleda svjetine, uvlači se u specijalizirane ustanove i podvrgava disciplini: zatvori, bolnice…

Bol, mučenje, predstava, osakaćeno tijelo — elementi su koje možemo naći u umjetnosti norveškog fakira i umjetnika Håvve Fjella u kojoj bol ima poziciju transfera. Putem nje Fjell promatrača ne uvodi, već baca u problematiku suvremenog odnosa spram tijela i “duše” “tam-nice tijela” tematizirajuci različite oblike društvene represije (“…tijelo postaje korisnom snagom tek ako je u isti mah proizvodno tijelo i podčinjeno tijelo…”— Foucault). Tema represije tj. ograničavanja i sputavanja objedinjuje Fjellov serijal performansa Kvintet u kojem je vlastito tijelo sputao gipsom, iglom i koncem, kukama i kavezom, povrijedio krhotinama stakla ili tradicionalnom tehnikom mučenja.